14
četvrtak
lipanj
2012
Dobro jutro nacijo!
Kao što sam i planirala jučer je bio dan za jogging. Obukla sam se prigodno, uzela bocu vode i psa i krenula. Koliko teško može biti ako se i inače bavim sportom, mislila sam. Ljudi moji nemojte se zavaravati kao ja, trčanje je kurva. Prvo ti da nadu da to možeš i onda nakon sto metara slezena počne svoj pjev i moraš stat. Nisam ja za to, osjećam se ko preljubnica jer sam svoj najdraži bicikl išla varati s joggingom. Neću više, sad prelazim na plivanje čim more malo zatopli. Na kraju ljeta ko zna, možda ću bit spremna i za triatlon. Ozbiljno, to mi je kao jedna tiha želja. Prvo plivanje 1500m, onda bicikl 40 km i na kraju trčanje 10 km. Od najlakšeg prema najtežem naravno. Deset kilometara uf.. ja nisam izdržala ni sto metara. Kad čovjek nešto proba i vidi koliko je teško razvije potpuno novi respect prema tim ljudima koji to rade. Ako se ne baviš sportom ne znaš koji je gušt nakon litri i litri znoja vidjeti rezultate svoj truda. Bilo to u obliku gubljenja kila ili zadovoljstvo nakon što ispustiš dušu penjući se uzbrdo pa vidiš prekrasan pogled i onda spust.. To je razlog zašto volim bicikl. Jer nakon muke penjanja mora doći nagrada, i to kakva nagrada. Jesam rekla već da mi fali bico? ...
Eh da, skoro sam zaboravila najbitniju stvar. I dok sam ja tako ispuštala dušu na groznom terenu trčeći zazvoni mi mobitel i zove me Debela.
- Eeej disi, dolazim u subotu, ohladi cugu! - kaže mi moja frendica, moja slamka spasa u ovim vremenima dosade i soliranja, moja draga mršavica Debela.
Tako to valjda ide, kad prihvatiš situaciju u kojoj jesi i ideš izvući najbolje kako god znaš i umiješ, baš kad misliš da si probao sve i ništa ne uspijeva - dogodi se nešto što te digne na površinu.
Nema predaje, treba se forsat i onda idu super stvari! ;)
komentiraj (0) * ispiši * #
12
utorak
lipanj
2012
Kraljevstvo za kavu
Danas je točno tjedan dana od mog dolaska na ovo mjesto. Inače sam morski tip i volim more, ali ovo ljeto kao da je netko bacio kletvu na mene i kaznio me za sva ona bezbrižna ljeta kad sam bila i radila gdje i što sam htjela. Čak je i kava odvratnog okusa ovdje. Jedina stvar zbog koje mi se ujutro da dići iz kreveta je kazna sama po sebi. O živote..
Jebiga, odlučila sam da se neću predat bez borbe pa sam zaključila da je možda pravo vrijeme da počnem joggirat. Inače bicikliram, ali nije mi stao bic u auto pa sam osuđena samo na svoje dvije noge i psa. A i trčanje je disciplina koju želim savladati jer ako ću ikad morat trčat da si spasim život, za sad mi koeficijenti nisu najbolji. Mislila sam još jučer ići na trčanje ali je bilo prevruće. Danas je prevjetrovito čini mi se. Ali doći će i to na red, any day now..
Kako god, plan za danas je ne raditi ništa i praviti se da mi nije bitno što mu je danas rođendan. Čestitala sam mu (prek fejsa užas), odgovorio je sa hvala i sad glumim kraljicu ravnodušnosti.
Zanimljivo je to, dok sam bila doma, daleko od ove zabiti, nisam mislila da će biti ovako teško, nit me bilo briga di je i šta je ali one sekunde kad sam dobila dojam da me izbjegava ili da me ni ne želi vidjet moj interes je porasao do maksimima. Prigodno tome ionako nemam o čemu drugome razmišljati pa sam eto našla savršenu frustraciju zbog koje se svako jutro budim s grčem. Zašto smo mi žene takve? Može li se stara ljubav preboliti ako nemamo novu koja će istisnuti staru? Kao tableta za komarce u onom aparatu na struju, ako nemaš novu kojom ćeš izbaciti staru van, teško ćeš je se riješiti.
Ne želim ja neku novu ljubav pod mus, samo želim da ova prođe. Jebote što zvučim očajno, dobro da ovo nitko ne čita.
komentiraj (0) * ispiši * #
11
ponedjeljak
lipanj
2012
Čekajući Godota u devetom krugu pakla
Nisam mislila da ću se opet vratiti staroj navici pisanja bloga ali dosada je gadna stvar. Dosadno mi je, da. Zapela sam ovdje u devetom krugu pakla bez igdje ikoga, u selu gdje ničega nema i gdje se ništa ne događa. S jednom katastrofalnom iznimkom. Bivši. Ubite me sad ako sam ikada dala da mi frajer kroji di ću se kretat i kad, ali u ovom selu se ne možeš pomaknuti da ne sretneš nekoga poznatog. Nekoga od 'njegovih' jer ipak smo u njegovom gradu, na njegovom teritoriju i među njegovim ljudima. Teško mi se pomiriti s tom činjenicom jer u ovo mjesto dolazim već preko 20 godina ali eto, nisam se držala one dobre stare ''ne seri gdje jedeš' pa mi je sad godišnji usran.
Još tri tjedna i spašena sam, dolazi mi žensko pojačanje. Ako to ikad dočekam.
komentiraj (0) * ispiši * #
